Da li zaista biramo svoju sudbinu? Toliko izbora, opcija, ulica, skretanja. Da li tamna zabačena ulica zaista vodi u ponor ili je ista samo put koji treba preći da bismo došli do svjetlosti?

Da li sjajni i prostrani trg, pun toliko različitih Ljudi zaista vodi ka sreći ili je to lažna sreća, lažni sjaj? Da li Sunce umije lažno da sija? Da li je život samo jedan kružni tok iz kojeg ne umijemo da se isključimo? Već vozimo i kružimo do iznemoglosti. Čini se da idemo dalje, a ustvari u mjestu stojimo.

Kažite mi kuda da idem, gdje da skrenem?

Da li i dalje važe Andrićevi znakovi kraj puta? Neka me neko usmjeri. Jer nikad nisam umjela da vozim u rikverc, vječito negdje udarim. Ti udarci bole i iziskuju puno vremena i posvećenosti. Lakše je kad tebe udare, manje se osjećaš krivim. A krivica je jedna jako loša stvar. Pitam se da li još uvijek postoji centar za krivicu? Znam da je bio odmah pored centra za ravnotežu.

Elem, ovaj razgovor koji sam vodila sa svojom dušom mogao je trajati beskonačno, jer pričljiva mi je duša ovih dana nešto. Valjda se i njoj sve skupilo. Ali nije mi znala odgovoriti na sva moja pitanja.

Izgleda su ta moja pitanja bila dovoljno glasna, pa me je među svim tim Ljudima čuo jedan Čovjek.

Rekao mi je hajde da popijemo o tome. I popili smo o tome. O svim mojim pitanjima, popili smo mnogo istine. Možda i previše. Imala sam sreću da sam među svim tim Ljudima naišla na Čovjeka. Čovjeka koji mi je rekao da danas za tri dana iskrenog smijeha moraš da daš petnaest dana punih suza. Ali isto tako da ljubav i tugu nikad ne treba da mjeriš jer prva uvijek pobjeđuje.

Takođe mi je rekao:
Da treba da naučimo pravopis života i da nakon što stavimo tačku na neke osobe budemo veliki.
Da ne treba gubiti vrijeme na ljude bez duše, riječi bez značenja, na osvrtanja i na vraćanja.
Da ne treba da se plašiš da budeš Čovjek među svim tim Ljudima.
Da je najkraća definicija prijatelja “tu sam”.
Da nije bitno protiv kakve se sile boriš već kakvu svetinju braniš.
Da će se Ljudi uvijek sjećati, a Čovjek je taj koji će osjećati.
Da su svi tvoji putevi, opcije, izbori, skretanja i posrtanja,s amo tvoji. Nekad lekcije, a nekad medalje.
Da ne zaboraviš da je pas životinja, a džukela karakterna osobina.
Da Ljudi kroz tvoj život prolaze, samo Čovjek ostaje. I da nikad ne žališ za onima koji su prošli.
Da se za novac može kupiti krevet, ali ne i san, zabavu, ali ne i sreću, seks, ali ne i ljubav.

Shvatila sam da je na tom kružnom toku zvanom život, zaista užurbano, žustro i obojeno svim bojama. I zaista je cikličnost života neupitna. Cikličnost koja sa sobom nosi mnoge rane, ožiljke, strahove, poraze i pobjede. Roditeljske dobre namjere i prijateljska nisam namjerno. Ljubavna razočarenja u kojim jasno treba da se zna da se vara onim među nogama, a izdaje onim u grudima. Jer mi sami biramo načine i izmišljamo razloge. Sami nosimo i svoju mapu, ona je sinopsis našeg iskustva. Iskustvo koje se uglavnom previja zavojem zvanim zagrljaj. Jedan zagrljaj. Majčin. Očev. Sestrin. Prijateljski. Njen. Njegov. Zato hrabro sebi postavite sebi pitanje, da li zaista sami biramo svoju sudbinu!?

Ako vam zatreba Čovjek, tu sam da popijemo o tome.

Tamara B.

BB PORTAL 

Komentari
PODELI
Prethodni tekstBB PORTAL BRZA PITANJA: ARMEN TATAREVIĆ
Sledeći tekstБАЊАЛУКА ДОБИЛА НАЈМЛАЂЕГ ОДБОРНИКА У ИСТОРИЈИ ИКАДА!
Kao profesionalni fotograf, pored toga što radim na kreiranju sadražaja za marketing kampanje radeći komercijalnu fotografiju, uživam radeći portrete i fotografije kroz zanimljiva putovanja, vjenčanja, događaje, predavanja i seminare. Kada ne fotografišem uvijek radim na nekim drugim interesantnim projektima. Počev od ličnog razvoja, online marketinga, ispitivanja i proučavanja perspektive kroz koju djelujem i stvaram, pa do bilježenja životnih iskustava, misli i spoznaja u svojim knjigama.